Povijest Međimurja u Drugom svjetskom ratu često je prikazivana kroz narative koji ne odgovaraju u potpunosti dokumentiranim činjenicama. U javnom prostoru i danas se mogu čuti tvrdnje da su Međimurje oslobodili partizani i Crvena armija, iako povijesni izvori, vojni dokumenti i svjedočanstva sudionika govore drugačije. Cilj ovog teksta nije politička polemika, nego povijesna preciznost i poštovanje prema stvarnim događajima i žrtvama.
Povijesni kontekst
Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941., Međimurje je ponovno pripojeno Mađarskoj bez suglasnosti novoosnovane Nezavisne države Hrvatske. Tijekom cijelog rata na području Međimurja nije bilo značajnijih partizanskih aktivnosti, niti organiziranog otpora. Jedina veća partizanska struktura bila je mala skupina Međimuraca u sastavu Kalničkog partizanskog odreda, koji su djelovali izvan Međimurja.
Jedina dokumentirana akcija partizana u Međimurju
Prema svjedočanstvima pripadnika Međimurskog bataljuna, kao i dostupnim arhivskim izvorima:
- partizani su samo jednom prešli Dravu kod Hrženice
- zarobili su nekoliko mađarskih žandara
- nakon što je mađarska vojska poslala pojačanja, partizani su se povukli preko Drave
- nikada se više nisu vratili u Međimurje do kraja rata
Ovo je jedina potvrđena partizanska akcija na području Međimurja prije travnja 1945.
Tko je stvarno oslobodio Međimurje?
Prema vojnim dokumentima i kronologiji operacija:
- Crvena armija je u travnju 1945. prešla Dravu i ušla u Međimurje kao dio šire ofenzive prema Austriji i Njemačkoj
- partizanske jedinice su ušle nakon povlačenja Crvene armije, kada je područje već bilo oslobođeno
- partizani nisu vodili borbe za oslobođenje Međimurja, nego su preuzeli upravu nakon odlaska sovjetskih snaga
Drugim riječima:
Međimurje je oslobođeno u sklopu sovjetske operacije, a ne partizanske.
Zašto se onda u javnosti održao drugačiji narativ?
Razlozi su višeslojni:
- nakon 1945. nova vlast je trebala stvoriti jedinstveni narativ o „narodnooslobodilačkoj borbi“
- regije bez partizanskog pokreta morale su se uklopiti u službenu priču
- spomenici, škole, udžbenici i javne proslave oblikovali su kolektivno sjećanje
- u Međimurju nije bilo snažnog lokalnog otpora tom narativu, jer nije bilo velikih ratnih trauma koje bi ga osporavale
Tako je nastala mitologija oslobođenja, koja se održala više zbog tradicije nego zbog povijesnih činjenica.
Zašto je važno govoriti o činjenicama?
Ne radi političkih obračuna.
Ne radi ideologije.
Nego radi poštovanja prema istini i prema ljudima koji su živjeli u to vrijeme.
Povijest nije oružje, nego sjećanje.
A narod koji poznaje svoju povijest — ima čvrst identitet i jasnu budućnost.
Zaključak
Oslobođenje Međimurja 1945. nije rezultat partizanske borbe na terenu, nego dio šire operacije Crvene armije. Partizanske jedinice preuzele su upravu tek nakon povlačenja sovjetskih snaga. Službeni narativ koji se održavao desetljećima bio je politički konstruiran, a ne povijesno utemeljen.
Danas, kada imamo pristup dokumentima, svjedočanstvima i arhivima, vrijeme je da se povijest sagleda trezveno, s poštovanjem i bez ideoloških naočala.
Željko Tomašić
