Povijesna analiza dvaju datuma i dvaju narativa**
U hrvatskom javnom prostoru već desetljećima postoje dva paralelna narativa o početku oružanog otpora u Drugom svjetskom ratu. Jedan je službeni, oblikovan u socijalističkoj Jugoslaviji i zadržan u dijelu suvremene politike. Drugi je povijesni, temeljen na dokumentima, izvještajima i kronologiji događaja. Razlika između ta dva narativa nije mala — ona je temeljna.
Ovaj tekst ne ulazi u ideološke rasprave. Bavi se isključivo činjenicama.
1. Što se dogodilo 22. lipnja 1941. kod Siska?
Službeni narativ tvrdi da je toga dana osnovan “Prvi partizanski odred u Hrvatskoj”, čime je započela antifašistička borba. No povijesni izvori govore nešto drugo:
- Odred je imao 77 pripadnika, većinom Srba iz okolnih sela.
- Nije izveo nijednu borbenu akciju protiv okupacijskih snaga.
- Nije napao ni njemačke ni talijanske postrojbe, niti ustaške formacije.
- Nakon nekoliko tjedana odred se raspao, dio se vratio kućama, dio prešao u Srbiju.
- Prvi veći partizanski odredi u Hrvatskoj nastaju tek 1942. godine, i to u Lici, Kordunu i Baniji.
Drugim riječima: 22. lipnja nije obilježio početak oružane borbe protiv fašizma, nego simboličan čin koji je naknadno dobio političko značenje.
2. Što se dogodilo 27. srpnja 1941. u Srbu i Donjem Lapcu?
Drugi datum, koji se slavio do 1990., predstavljao je “ustanak naroda Hrvatske”. Dokumenti OZNE, UDBE i JNA, kao i lokalna svjedočanstva, pokazuju:
- Ustanak su vodili četnički i komunistički elementi, često zajedno.
- Meta nisu bili okupatori, nego hrvatska sela i civilno stanovništvo.
- Ubijeno je više stotina civila u Boričevcu, Brotnji, Krnjeuši i drugim mjestima.
- Cilj je bio etničko čišćenje, a ne antifašistička borba.
Zato se danas u Srbu održava komemoracija ustanku, dok se u Boričevcu služi misa za pobijene — dva potpuno različita sjećanja u istoj državi.
3. Zašto se 22. lipnja naziva “Dan antifašističke borbe”?
Razlog nije povijesni, nego politički.
U socijalističkoj Jugoslaviji antifašizam je bio temeljni legitimitet države. Nakon 1990., Hrvatska je zadržala taj praznik kako bi naglasila distancu prema NDH i kontinuitet s antifašističkom tradicijom Europe.
No problem ostaje: praznik se temelji na događaju koji nije bio stvarna antifašistička borba.
4. Je li postojao hrvatski antifašizam 1941.?
Ako se pogleda struktura partizanskog pokreta u Hrvatskoj:
- 1941.–1943. u partizanima je više od 70% boraca bilo srpske nacionalnosti.
- Hrvati masovnije pristupaju tek 1944., kada je rat već odlučen.
- U prvim godinama rat u Hrvatskoj ima obilježja građanskog sukoba, a ne organiziranog otpora okupatoru.
To ne znači da Hrvati nisu sudjelovali u antifašističkom pokretu — jesu, i to značajno u završnoj fazi rata. Ali 1941. godine ne postoji masovni hrvatski antifašistički ustanak.
5. Dva datuma, dvije istine, jedna država
Danas se u Hrvatskoj obilježavaju:
- 22. lipnja — kao državni praznik antifašističke borbe
- 27. srpnja — kao lokalna komemoracija u Srbu
- Boričevac i druga stratišta — kao sjećanje na civilne žrtve istog tog “ustanka”
To pokazuje da se ne radi o jedinstvenom povijesnom događaju, nego o sukobu narativa koji traje desetljećima.
6. Zaključak: što zapravo obilježavamo?
Ako se držimo povijesnih činjenica, a ne političkih konstrukcija, onda je jasno:
- lipnja nije bio početak oružane antifašističke borbe u Hrvatskoj.
- srpnja nije bio antifašistički ustanak, nego oružani napad na hrvatska sela.
- Oba datuma nose snažan ideološki naboj, ali slabu povijesnu utemeljenost.
U društvu koje želi graditi kulturu sjećanja na istini, a ne na mitovima, nužno je otvoriti raspravu o tome što se zapravo obilježava — i zašto.
Željko Tomašić
