U hrvatskom javnom prostoru često se raspravlja o “memorandumima” Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Prvi Memorandum iz 1986. godine smatra se ideološkim temeljem velikosrpske politike koja je dovela do ratova 1990-ih. Manje se, međutim, govori o Memorandumu SANU II, dokumentu nastalom nakon 1995., čiji se utjecaj ne očituje kroz oružje, nego kroz narativ, diplomaciju, kulturu i politiku sjećanja.
Da bismo razumjeli suvremene procese, potrebno je sagledati povijesni kontinuitet srpske državne politike, koji počinje mnogo prije 20. stoljeća, a posebno se učvršćuje nakon Prvog i Drugog svjetskog rata.
1. Povijesna pozadina: Srbija kao “nagrađena država” nakon Prvog svjetskog rata
Nakon 1918. Srbija je izašla iz rata kao:
- međunarodno priznata pobjednica,
- saveznik Antante,
- država s ogromnim moralnim kapitalom zbog velikih žrtava,
- politički subjekt koji je imao pravo oblikovati novu državnu konstrukciju.
Rezultat je bio stvaranje Kraljevstva SHS, koje je u praksi bilo proširena Srbija. Hrvatska, Slovenija i BiH ušle su u zajedničku državu bez referenduma, bez međunarodnih garancija i bez ravnopravnog položaja.
Srbija je tada dobila:
- ogromne teritorije prema zapadu,
- kontrolu nad vojskom, policijom i diplomacijom,
- pravo definiranja državnog identiteta,
- mogućnost političke i kulturne asimilacije.
Kad se pokazalo da “unitarna Jugoslavija” ne može funkcionirati, primijenjene su alternativne metode:
- centralizam,
- represija,
- zabrana hrvatskih stranaka,
- atentati i politički progoni,
- stvaranje narativa o “srpskoj žrtvi” i “hrvatskoj krivnji”.
Ovaj obrazac ponovit će se i nakon 1945.
2. Nakon Drugog svjetskog rata: Srbija kao “pobjednička republika”
U socijalističkoj Jugoslaviji Srbija je ponovno imala status pobjednika, dok je Hrvatska — bez obzira na masovno sudjelovanje Hrvata u partizanima — bila tretirana kao poražena strana zbog NDH.
To je omogućilo:
- dominaciju srpskog kadra u vojsci, policiji i obavještajnom aparatu,
- oblikovanje službenog narativa o ratu,
- prikrivanje četničkih zločina,
- prebacivanje kolektivne krivnje na Hrvate,
- stvaranje mitova o “srpskom antifašizmu” i “hrvatskom fašizmu”.
Ovaj narativ postao je temelj jugoslavenske ideologije — i ostao je živ do danas.
3. Memorandum SANU II: strategija nakon 1995.
Nakon poraza u ratu 1991.–1995., Srbija nije odustala od političkih ciljeva, nego je promijenila metode. Memorandum SANU II (1995.–2012.) definira novu strategiju, koja se temelji na:
1) Rehabilitaciji srpske uloge u Drugom svjetskom ratu
– izjednačavanje četnika i partizana kao “antifašista”, – relativizacija četničkih zločina.
2) Relativizaciji agresije 1991.–1995.
– narativ o “građanskom ratu”, – teza o “zločinima na svim stranama”, – prebacivanje odgovornosti na Hrvatsku.
3) Kontroli narativa o povijesti
– forsiranje 22. lipnja kao “antifašističkog početka”, – prikrivanje karaktera ustanka u Srbu, – održavanje mita o “hrvatskoj krivnji”.
4) Političkom utjecaju kroz manjinske strukture
– korištenje manjinskih prava kao poluge pritiska, – stvaranje paralelnih narativa unutar Hrvatske.
5) Kulturnoj i medijskoj strategiji
– filmovi, serije, knjige, “regionalna suradnja”, – međunarodna diplomacija i lobiranje.
Drugim riječima: ciljevi su ostali isti, metode su postale sofisticiranije.
4. Hrvatska politika sjećanja: gdje nastaje problem?
Hrvatska je nakon 1990. preuzela dio jugoslavenskih narativa, posebno:
- “antifašističku borbu” kao moralni temelj,
- lipnja kao državni praznik,
- interpretaciju Drugog svjetskog rata koja prikriva komunističke zločine,
- narativ o “zajedničkoj borbi naroda Jugoslavije”.
Time je, često nesvjesno, ostavila prostor za:
- reinterpretaciju povijesti,
- relativizaciju agresije 1991.–1995.,
- jačanje srpskog političkog utjecaja,
- nastavak narativnih obrazaca iz Memoranduma SANU II.
Drugim riječima:
Hrvatska je promijenila državu, ali nije promijenila narativ.
A narativ je ključan — jer on određuje tko je bio žrtva, tko agresor, tko pobjednik, a tko poraženi.
5. Zaključak: kontinuitet, a ne slučajnost
Kada se promatraju:
- srpske težnje nakon 1918.,
- srpski položaj nakon 1945.,
- Memorandum SANU I (1986.),
- Memorandum SANU II (1995.–2012.),
- suvremeni politički i medijski procesi,
postaje jasno da se ne radi o izoliranim epizodama, nego o kontinuitetu državne politike.
Hrvatska politika sjećanja, ako želi biti stabilna, istinita i državotvorna, mora:
- jasno definirati vlastiti narativ,
- uskladiti se s europskim standardima,
- prestati preuzimati jugoslavenske interpretacije,
- imenovati totalitarizme bez selektivnosti,
- i zaštititi vlastiti identitet od tuđih projekcija.
Jer narodi koji ne kontroliraju vlastitu povijest — ne kontroliraju ni vlastitu budućnost.
Željko Tomašić
