Hrvatska povijest u posljednjih stotinu godina obilježena je čestim promjenama državnih okvira. Svaki put kada bi se stvorila nova politička zajednica, mijenjali su se sustavi, institucije, elite i službeni narativi. U takvim okolnostima teško je izgraditi stabilnu političku kulturu i dugoročno povjerenje u institucije.
1. Od Austro‑Ugarske do Kraljevine SHS (1918.)
Raspadom Monarhije nestaje dotadašnji pravni i upravni poredak. Hrvatska ulazi u novu državu bez jasnog unutarnjeg konsenzusa i bez stvarne autonomije. Institucije se prekrajaju, a politički sukobi postaju trajni.
2. Banovina Hrvatska (1939.–1941.)
Prvi moderni autonomni okvir traje prekratko da bi se razvile stabilne institucije. Državnost se ponovno prekida ratom i okupacijom.
3. NDH (1941.–1945.)
Država nastaje u ratnim uvjetima i pod snažnim vanjskim utjecajem. Unutarnji sukobi, represija i ratno nasilje ostavljaju duboke rane koje će obilježiti desetljeća nakon rata.
4. SR Hrvatska u Jugoslaviji (1945.–1991.)
Nakon rata slijedi radikalan prekid s prethodnim sustavom. Komunistička vlast gradi nove institucije, ali uz političku kontrolu i ograničenu slobodu javne rasprave. Mnogi procesi ostaju nepročišćeni, a društvo duboko podijeljeno.
5. Republika Hrvatska (1991.–danas)
Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska ponovno stvara državu iz temelja, ovaj put u ratnim okolnostima. Tranzicija je brza, kadrovski kontinuitet iz prethodnog sustava velik, a arhivi i dalje djelomično zatvoreni. Mnoge teme ostaju nerazriješene, što otežava izgradnju povjerenja i stabilnih institucija.
Što povezuje sve ove prijelaze?
U svakom razdoblju ponavlja se isti obrazac:
- nagla promjena poretka
- nedostatak kontinuiteta institucija
- podijeljene elite
- nepročišćena prošlost
- borba za narativ i legitimitet
U takvim uvjetima lako nastaju prešućivanja, mitovi i jednostrane interpretacije. One same po sebi ne ruše državu, ali dugoročno stvaraju posljedice: nepovjerenje, osjećaj nepravde, slab institucionalni kapacitet i društvenu nesigurnost.
Zašto je to važno danas?
Za razliku od velikih sila koje mogu desetljećima živjeti s neugodnim istinama pod tepihom, male države poput Hrvatske nemaju taj luksuz. Njihova stabilnost ovisi o:
- otvorenim arhivima
- jasnim kriterijima
- povijesnoj zrelosti
- institucionalnoj odgovornosti
- sposobnosti da se prošlost sagleda bez straha i bez mitova
Hrvatska ne mora ponavljati tuđe greške. Ali da bi ih izbjegla, mora razumjeti vlastiti povijesni ritam: česte prekide državnosti, nedostatak kontinuiteta i nepročišćene prijelaze između režima.
Tek kada se ti procesi osvijeste, moguće je graditi stabilnije institucije i društvo koje se ne boji vlastite povijesti.
Željko Tomašić
