U hrvatskom javnom prostoru posljednjih se godina pojavljuje narativ koji je do prije desetak godina bio nezamisliv: tvrdnja da su četnici — povijesno srpski nacionalistički i monarhistički pokret — bili “u velikoj mjeri Hrvati”, te da su masovne likvidacije nakon Drugog svjetskog rata počinili “četnici koji su prešli u partizane”, a ne komunističke strukture.
Na prvi pogled, riječ je o apsurdnoj konstrukciji. No kada se promotri širi kontekst, postaje jasno da se radi o svjesno oblikovanom obrascu reinterpretacije prošlosti, koji ima tri jasna cilja:
- rehabilitirati komunistički vrh i Tita,
- relativizirati četnički pokret i njegove zločine,
- ponovno konstruirati sliku Hrvata kao “genocidnog naroda”.
Ovaj tekst analizira kako taj narativ funkcionira, zašto se pojavio baš sada i kakve posljedice ima za hrvatsku kulturu sjećanja.
1. Povijesna činjenica i politička konstrukcija: gdje prestaje jedno, a počinje drugo
Povijesna je činjenica da je 1944.–1945. dio četničkih jedinica u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Bosni bio amnestiran i uključen u NOVJ (Tomasevich, 1975). To je bila pragmatična odluka komunističkog vrha: stabilizirati vlast u Srbiji, gdje je partizanski pokret bio slabiji, i smanjiti broj neprijatelja.
No iz te činjenice danas se izvodi potpuno pogrešan zaključak: da su ti četnici bili Hrvati, te da su upravo oni počinili masovne likvidacije na Križnom putu.
To je povijesno neodrživo.
Četnički pokret bio je:
- srpski nacionalistički (Hoare, 2006),
- monarhistički,
- s programom stvaranja Velike Srbije,
- s jasnom etničkom strukturom (preko 95 % Srba).
Hrvata je u četničkim jedinicama bilo zanemarivo, i nikada u brojkama koje bi imale ikakav strateški značaj. Primjer Odesse — gdje su hrvatski zarobljenici odbili pristupiti četnicima i radije birali logor ili smrt— samo potvrđuje da je ideja o “hrvatskim četnicima” povijesno apsurdna.
2. Zašto se onda taj narativ pojavljuje baš sada?
a) Rehabilitacija Tita i komunističke zapovjedne odgovornosti
Ako se prihvati da su poslijeratne likvidacije počinili “četnici u partizanskim uniformama”, onda:
- Tito nije odgovoran,
- OZNA i KNOJ nisu odgovorni,
- komunistička zapovjedna struktura nije odgovorna.
To je zamjena teza koja služi političkoj rehabilitaciji jugoslavenskog režima. Upravo zato se narativ pojavljuje u trenucima kada se ponovno pokušava stvoriti “pozitivna slika” Tita kao državnika, a ne kao vođe režima koji je provodio masovne likvidacije (Ferenc, 2012).
b) Relativizacija četničkog pokreta
Ako su četnici bili “i Hrvati”, onda četnički pokret prestaje biti isključivo srpski nacionalistički projekt. Time se briše jasna povijesna linija odgovornosti za zločine nad Hrvatima i Muslimanima (Ramet, 2006).
Ovaj narativ je posebno koristan u kontekstu suvremenih političkih odnosa u regiji, gdje se želi stvoriti slika da su “svi činili zločine”, a time i da nitko nije posebno odgovoran.
c) Stvaranje nove verzije starog mita o “genocidnim Hrvatima”
Ako se prihvati da su Hrvati bili:
- ustaše,
- četnici,
- partizanski egzekutori,
onda ispada da su Hrvati “genocidni u svim režimima”. To je narativ koji se u različitim oblicima provlači od 1918. nadalje, a danas se vraća u sofisticiranijem obliku.
3. Kulturna pozornica: zašto se pojavljuju koncerti “partizanskih pjesama”
U istom razdoblju bilježi se i porast organiziranja koncerata tzv. “partizanskih pjesama”. No velik dio tog repertoara nije nastao u ratu, nego:
- nakon 1946. u okviru kulturne politike KPJ,
- 1960-ih i 1970-ih za potrebe filmova, festivala i političkih manifestacija (Vučetić, 2016).
Drugim riječima, riječ je o naknadno stvorenoj mitologiji, a ne o autentičnoj glazbi pokreta otpora.
Njena današnja upotreba ima jasnu funkciju:
- stvaranje emocionalnog okvira,
- normalizacija jugoslavenskog narativa,
- relativizacija komunističkih zločina,
- delegitimizacija hrvatskog sjećanja na Bleiburg i Križni put.
4. Kako se konstruira narativ: mehanizam u pet koraka
1) Uzimanje jedne stvarne činjenice
(četnici su prelazili u partizane 1944.–1945.)
2) Izvlačenje iz konteksta
(bez navođenja da su to bili srpski četnici iz Srbije i Crne Gore)
3) Umetanje nove tvrdnje
(“među njima je bilo mnogo Hrvata”)
4) Prebacivanje odgovornosti
(“oni su počinili likvidacije, ne partizani”)
5) Zaključak koji mijenja povijest
(“Hrvati su bili i četnici i egzekutori”)
To je klasičan propagandni obrazac: uzmi činjenicu, izvadi je iz konteksta, dodaj novu tvrdnju, promijeni smjer krivnje.
5. Zašto je ovaj narativ opasan
Novi mit o “hrvatskim četnicima” nije samo povijesno netočan — on je opasan jer:
- briše stvarne žrtve,
- zamjenjuje počinitelje,
- stvara konfuziju u javnom prostoru,
- razara hrvatsku kulturu sjećanja,
- otvara prostor za nove ideološke manipulacije.
U konačnici, on služi jednoj svrsi: da se hrvatska povijest ponovno prikaže kao niz “unutarnjih krivnji”, a ne kao povijest borbe za opstanak i slobodu.
Zaključak
Narativ o “hrvatskim četnicima” nije spontana zabluda, nego svjesno oblikovana konstrukcija koja kombinira:
- selektivne činjenice,
- političke interese,
- kulturne mitove,
- i emocionalne okidače.
Njegov cilj nije razumijevanje prošlosti, nego kontrola interpretacije prošlosti.
Zato je važno na vrijeme prepoznati mehanizme takvih narativa i jasno ih raskrinkati — ne radi polemike, nego radi istine i dostojanstva žrtava.
Fusnote i izvori
- Jozo Tomasevich, The Chetniks, Stanford University Press, 1975.
- Marko Attila Hoare, Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia, Oxford University Press, 2006.
- Sabrina P. Ramet, The Three Yugoslavias, Indiana University Press, 2006.
- Mitja Ferenc, Prikrivena grobišča, Ljubljana, 2012.
- Radina Vučetić, radovi o kulturnoj politici SFRJ, 2016.
- Arhiv Jugoslavije, fondovi OZNA/KNOJ, dokumenti o amnestijama 1944.–1945.
- British National Archives (PRO), izvješća SOE o četničkom pokretu.
Željko Tomašić
