Gdje završava umjetnost, a počinje povijesni dokument?
Posljednjih tjedana javnost raspravlja o filmu Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare. Rasprave koje je film izazvao odavno su nadrasle pitanja filmske umjetnosti, režije, scenarija ili glumačkih ostvarenja. Umjesto toga, otvorena su pitanja povijesne istine, kolektivne odgovornosti, političke instrumentalizacije prošlosti i društvenih podjela koje ni osamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata nisu nestale.
U središtu tih rasprava nalazi se jedno jednostavno, ali važno pitanje:
Može li igrani film postati povijesni dokument?
Na prvi pogled odgovor se čini jednostavnim. Film nije znanstveni rad, nije arhivski dokument niti povijesno istraživanje. Pa ipak, kada film obrađuje osjetljive i traumatične teme, osobito teme ratnih zločina i ljudskih stradanja, granica između umjetničke interpretacije i povijesne percepcije često postaje nejasna.
Upravo zato vrijedi zastati i razmisliti o odgovornosti koju imaju autori, mediji i društvo u cjelini.
Pravo umjetnosti na vlastitu istinu
Nitko ne može osporiti pravo redatelju da snimi film o tragediji djece s Kozare, baš kao što nitko ne može osporiti pravo autorima da snimaju filmove o Bleiburgu, Križnom putu, Holokaustu, Domovinskom ratu ili bilo kojem drugom povijesnom događaju.
Umjetnost ima posebnu snagu. Ona može prikazati ljudsku patnju na način koji nijedan povijesni dokument ne može. Može probuditi emociju, suosjećanje i razumijevanje. Upravo zato filmovi često ostavljaju snažniji dojam od povijesnih knjiga.
Međutim, umjetnost nije obvezna slijediti pravila znanstvenog istraživanja.
Redatelj ima pravo spojiti više povijesnih događaja u jednu scenu. Ima pravo stvoriti izmišljeni lik koji predstavlja sudbinu stotina stvarnih ljudi. Ima pravo dramatizirati događaje kako bi pojačao emocionalni učinak.
To je legitimno.
Problem nastaje onda kada gledatelj više ne zna promatra li umjetničku interpretaciju ili povijesnu činjenicu.
Zašto je važno razlikovati dokument od umjetničkog djela?
U suvremenoj filmskoj industriji često se mogu vidjeti oznake poput:
- “Temeljeno na stvarnim događajima” ili
- “Inspirirano stvarnim događajima”.
Takve formulacije nisu slučajne. One gledatelju šalju jasnu poruku da postoji povijesna osnova, ali da film nije doslovna rekonstrukcija stvarnosti.
Povijesni dokument počiva na izvorima, arhivskoj građi, zapisima i provjerljivim činjenicama.
Igrani film počiva na scenariju.
Ta razlika nije sitnica.
Ako gledatelj povjeruje da je svaka scena koju vidi na ekranu povijesno potvrđena činjenica, tada umjetničko djelo prestaje biti umjetnička interpretacija i postaje svojevrsni nadomjestak za povijest.
A upravo tu počinju problemi.
Povijest nije film, a film nije povijest
Na prostoru bivše Jugoslavije postoji dugogodišnja tradicija korištenja filma kao sredstva oblikovanja javne percepcije povijesti.
Generacije su odrastale uz filmove o Neretvi, Sutjesci, Kozari i drugim ratnim temama. Ti filmovi imali su umjetničku vrijednost, ali su istodobno bili dio službenog narativa tadašnje države.
Mnogi su ih gledali organizirano u školama.
Za velik broj ljudi upravo su filmovi, a ne povijesni udžbenici, postali glavni izvor znanja o Drugom svjetskom ratu.
To samo po sebi nije nužno loše.
Problem nastaje kada umjetnička interpretacija postane jedina dopuštena interpretacija.
Povijest je daleko složenija od bilo kojeg filma.
Povijesni događaji gotovo nikada nisu crno-bijeli. Ljudi nisu samo heroji ili zločinci. Društva nisu sastavljena samo od žrtava ili samo od počinitelja.
Stvarni život puno je složeniji od filmskog scenarija.
Opasnost kolektivne krivnje
Jedan od najvećih problema rasprava o Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije jest sklonost pojednostavljivanju.
Vrlo često se brišu razlike između države, režima, političkog pokreta, vojske i naroda.
Tako se nerijetko događa da se:
- NDH poistovjećuje s ustaškim režimom,
- ustaški režim poistovjećuje s hrvatskim narodom,
- a pojedinačni ili sustavni zločini prenose na kolektivni identitet čitavog naroda.
Takav pristup nije dobar ni za povijest ni za budućnost.
Ako prihvatimo logiku kolektivne krivnje, tada bi svaki narod Europe morao nositi trajni teret zločina koje su počinili pojedini režimi tijekom svoje povijesti.
Njemačka bi bila samo nacizam.
Rusija samo staljinizam.
Italija samo fašizam.
To, naravno, nije točno.
Jednako tako nije točno svesti čitav hrvatski narod na djelovanje jednog režima koji je postojao u određenom povijesnom razdoblju.
Povijest zahtijeva preciznost.
Društvena odgovornost medija
Posebnu odgovornost imaju mediji.
Kada glumci, redatelji ili komentatori koriste izraze poput “film je dokument”, dio publike to razumije metaforički, ali dio publike to razumije doslovno.
Posljedice takvih interpretacija mogu biti dalekosežne.
Film se tada počinje promatrati kao dokaz.
Pojedine scene počinju se citirati kao povijesne činjenice.
Rasprava se premješta iz područja umjetnosti u područje politike.
U vremenu društvenih mreža, kada kratki isječci i pojednostavljene poruke putuju brže od ozbiljnih analiza, takve situacije postaju još osjetljivije.
Zato nije nevažno kako govorimo o filmovima koji obrađuju povijesne teme.
Istina nije neprijatelj pomirenja
Ponekad se stvara lažna dilema da moramo birati između istine i pomirenja.
To nije točno.
Pomirenje bez istine nije moguće.
Ali ni istina bez odgovornosti nije dovoljna.
O zločinima treba govoriti otvoreno.
Treba istraživati dokumente.
Treba čuti svjedočanstva.
Treba poštovati žrtve.
No jednako tako treba izbjeći pretvaranje povijesti u političko oružje usmjereno prema današnjim generacijama.
Jer svrha povijesti nije proizvodnja novih sukoba.
Svrha povijesti trebala bi biti razumijevanje prošlosti kako bismo mudrije gradili budućnost.
Zaključak
Rasprava o filmu Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare zapravo je otvorila mnogo šire pitanje od samog filma.
To je pitanje odnosa između umjetnosti, povijesti i javne odgovornosti.
Film može biti potresan.
Može biti važan.
Može biti umjetnički vrijedan.
Može biti opomena budućim generacijama.
Ali film ne može zamijeniti povijesno istraživanje.
Ne može postati arhivski dokument.
Ne može biti konačni sudac povijesti.
U vremenu kada se prošlost sve češće koristi za oblikovanje sadašnjih političkih i društvenih sukoba, možda je važnije nego ikada sačuvati jasnu granicu između povijesne činjenice i umjetničke interpretacije.
Ne zato da bismo zaštitili ovu ili onu političku stranu. Nego zato da bismo zaštitili samu istinu.
Jer istina ne pripada ni redateljima, ni političarima, ni medijima.
Ona pripada svima koji su spremni tražiti je bez predrasuda, bez kolektivnih optužbi i bez potrebe da prošlost pretvaraju u oružje za buduće sukobe.
Željko Tomašić
