Povijest se ne može promijeniti. Ona se dogodila, sa svim svojim pobjedama, porazima, zabludama i tragedijama. Ali način na koji ćemo se prema njoj odnositi danas ostaje naša odgovornost.
Na prostorima Hrvatske tijekom 20. stoljeća smjenjivali su se ratovi, države, ideologije i politički sustavi. Ljudi su se nalazili na različitim stranama povijesti. Neki su bili partizani, neki domobrani, neki ustaše, neki pripadnici drugih vojnih ili političkih pokreta, a velika većina bili su obični ljudi koji su pokušavali preživjeti teška vremena.
Danas, osamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i više od trideset godina nakon Domovinskog rata, postavlja se pitanje: što su nam ostavili naši preci?
Jesu li nam ostavili obvezu da nastavimo njihove sukobe ili odgovornost da iz njih učimo?
Poštovanje prema žrtvama ne znači prihvaćanje ideologija koje su ih dovele do stradanja. Jednako tako, proučavanje povijesti ne znači opravdavanje zločina. Povijest treba istraživati otvoreno, pošteno i bez straha od pitanja, ali i bez namjere da se bilo čije patnje umanje ili zanemare.
Svaka obitelj na ovim prostorima nosi neku svoju priču. Netko oplakuje djeda poginulog u partizanima. Netko drugoga stradalog na Bleiburgu ili Križnom putu. Netko nosi uspomenu na Domovinski rat. Iza svakog imena ostala je obitelj koja je izgubila nekoga koga je voljela.
Zato žrtve ne smiju biti vlasništvo političkih stranaka, ideologija ili interesnih skupina. Žrtve pripadaju sjećanju naroda.
Mudrost nije u tome da zaboravimo prošlost. Mudrost je u tome da je razumijemo dovoljno dobro kako ne bismo ponavljali iste pogreške.
Europa je nakon stoljeća ratova naučila da se mir ne gradi pobjedom jednih nad drugima, nego prihvaćanjem činjenice da budućnost pripada živima, a ne mrtvima. Hrvatska je prošla težak put do slobode i neovisnosti. Upravo zato ima pravo i obvezu graditi društvo u kojem se povijest proučava, žrtve poštuju, a djeca ne odgajaju u mržnji.
Možda nikada nećemo postići potpuno jedinstveno tumačenje svih povijesnih događaja. To nije ni potrebno. Ali možemo postići nešto važnije.
Možemo se složiti da nijedno dijete ne bi smjelo naslijediti rat svojih djedova.
Možemo se složiti da poštujemo svaku ljudsku žrtvu.
Možemo se složiti da voljeti Hrvatsku ne znači mrziti bilo koga drugoga.
I možemo se složiti da je budućnost važnija od starih rovova u koje nas povijest ponekad pokušava vratiti.
Jer žrtve treba poštovati, povijest treba proučavati, ali djeca ne bi smjela nasljeđivati mržnju svojih djedova.
Željko Tomašić
