Početkom srpnja 1941., samo nekoliko tjedana nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, tisuće mladića iz tek uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske počele su se prijavljivati u dobrovoljačke urede. Potaknuti nacionalnim zanosom, ratnom propagandom i snažno naglašenim antikomunizmom, odlazili su na Istočni front kao dio njemačkog ratnog stroja. Njihov ratni put ubrzo će ih odvesti do Staljingrada, gdje će 369. pojačana pješačka pukovnija, poznatija kao Hrvatska legija, pretrpjeti katastrofalne gubitke i praktički prestati postojati kao borbena postrojba. Uspostava NDH 10. travnja 1941. stvorila je marionetsku državu čiji je opstanak ovisio o volji sila Osovine. Ustaški poglavnik Ante Pavelić, tražeći načine kako osnažiti veze s Berlinom, iskoristio je početak operacije Barbarossa. Već 23. lipnja 1941. Hitleru je poslao službenu ponudu za slanje hrvatskih dobrovoljaca na Istočni front. Hitler je ponudu prihvatio 1. srpnja, a već sljedećeg dana izdana je zapovijed za formiranje legionarskih postrojbi.
Pavelićev proglas bio je intoniran izrazito propagandno i trijumfalistički: “Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju.” A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: “U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda”. Odaziv je bio iznenađujuće velik. Iako se tražilo oko 3.900 ljudi za formiranje pukovnije, do sredine srpnja prijavilo se čak devet tisuća dobrovoljaca, zbog čega su kriteriji za odabir postali znatno stroži. Pri odabiru legionara starosti od 20 do 32 godine, vodilo se računa o tome da dvije trećine budu katolici, a trećina muslimani. U svim dijelovima NDH entuzijazam oko prijave u Legiju bio je na visokoj razini, ali prednjačili su Bosanci i Hercegovci.
Postrojba je službeno ustrojena 16. srpnja 1941. pod nazivom 369. pojačana pješačka pukovnija. Naziv “pojačana” dobila je jer joj je, za razliku od standardnih njemačkih pukovnija, organski pridodana topnička bitnica s haubicama kalibra 105 mm. Iako je formalno bila dio Hrvatskog domobranstva, pukovnija je od samog početka bila pod izravnim njemačkim vojnim zapovjedništvom, integrirana u Wehrmacht. Legionari su nosili njemačke uniforme i oznake činova, a jedini vanjski znak pripadnosti bio je hrvatski grb s natpisom “Hrvatska” na rukavu i kacigi.
Pukovnija, s ukupno 3.895 ljudi pod zapovjedništvom pukovnika Ivana Markulja, poslana je na obuku u Döllersheim u Austriji. Ondje su vojnici 31. srpnja položili dvostruku prisegu – jednu Adolfu Hitleru, a drugu Anti Paveliću, čime su se obvezali na vjernost i Njemačkom Reichu i NDH: “Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati.”
Nakon tromjesečne obuke, legija je u sedamnaest vlakova prebačena u Besarabiju, odakle je započeo jedan od najtežih izazova – forsirani marš dug 750 kilometara kroz Ukrajinu do prve crte bojišnice. Marš je trajao 35 dana, uz samo jedan dan odmora. Zbog iscrpljenosti, bolesti, ali i disciplinskih prijestupa, čak 187 pripadnika pukovnije vraćeno je u Hrvatsku. Dvojica vojnika su strijeljana jer su napustila stražarsko mjesto. Prema dojavi koju je prvi zapovjednik pukovnije Ivan Markulj poslao Slavku Kvaterniku i Anti Paveliću, disciplina među dijelom vojnika u početku je bila vrlo loša. Markulj je upozoravao da vojnici pred očima časnika i dočasnika usput “kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje…” Pokušavajući uvesti red, Markulj je časnicima i dočasnicima uputio zapovijed u kojoj je tražio da iz postrojbe uklone one koje je smatrao nedostojnima vojne službe: “Vojnici, kukavice i ološ ne smiju da sramote vaše ime. Obrnite se i pogledajte, pronađite mi i dovedite one, koji će danas sutra kad se pobjedonosno vratimo u našu lijepu domovinu isto tako upasti preko Vašeg praga, da Vam otmu ono malo dobra što imate, koji će nam porušiti crkve i džamije, koji će povesti kolo loma i sramote kao što ga ovdje vode. Te i takove neljude dovedite mi da ih predam sudu pravde na sramotu njihovu i njihove rodbine, te da ih nestane iz naših redova.”
S vremenom se broj takvih incidenata smanjio, a 9. listopada 1941. pukovnija je pridružena 100. lovačkoj diviziji, iskusnoj austrijskoj postrojbi. No, problemi nisu potpuno nestali. U Hrvatsku je naknadno stiglo još jedno izvješće o pljačkama, silovanjima i drugim prijestupima pripadnika postrojbe, zbog čega je 100. lovačka divizija stekla nadimak “razbojnička divizija”. Kako bi se hrvatski vojnici što bolje prilagodili, u početku su njihove bojne bile razdijeljene i pridodane drugim pukovnijama unutar divizije. Svoje prvo vatreno krštenje doživjeli su 13. listopada istočno od rijeke Dnjepar. U borbama koje su uslijedile oko ukrajinskih sela, Hrvati su se pokazali kao sposobni vojnici. Ono što je mnoge od njih iznenadilo bile su ogromne mase vojnika Crvene armije koji su se predavali. Tisuće su se doslovno slijevale u zarobljeništvo, a mnogi su, posebice Ukrajinci, radije birali predaju Hrvatima, nadajući se boljem tretmanu od sunarodnjaka Slavena. Prvi Hrvat koji je na njemačkom bojištu odlikovan njemačkim Željeznim križem bio je natporučnik Eduard Bakarec.
Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/rus-kopao-i-pronasao-oznake-ndh-i-ustasa-u-rovu-bitke-za-staljingrad-33700 – express.24sata.hr
